Punchdrunk Lovesick Singalong
Vrijeme teče neprestano, nemilosrdno, a ja i dalje ne znam kako se otrgnuti ovoj melankoliji.
Vrijeme teče neprestano, nemilosrdno, a ja i dalje ne znam kako se otrgnuti ovoj melankoliji.
Danas sam ponovo razmišljala o svim onim razlozima zbog kojih sam pisala ovaj blog. Bilo bi apsurdno nastaviti gdje sam stala, ne mogu se pretvarati kao da se nije desilo sve ovo vrijeme između. Onda sam, iznenada, pomislila drugačije. Sve što me tada gonilo na pisanje više ne postoji. Ja sam, ipak, još uvijek tu….
Prošlo je skoro osam godina od dana kada sam posljednji put napisala nešto na blogu. Uglavnom ga se uopće i ne sjetim u ovom nekom sasvim drugom životu koji živim danas. Istina je, zapravo, da se danas sjetim malo čega iz tih minulih vremena, mada me, ponekad, iz nekih neznanih predjela, neka neodoljiva sila podsjeti…
besmisleni ratovi besmislene godine besmislene ljubavi i pitaju nas: zašto pijete toliko?… eto, izgleda da su dani stvoreni da budu straćeni godine i ljubavi stvorene su da budu straćene
Volim kišu u Sarajevu. Otvorim prozor, zapalim cigaretu i radujem se kapljicama koje zalutaju na moje lice. Potpuna ravnoteža. Lakše podnosim samoću. Sunce je samoživo, nikada ne bi shvatilo.
Jednog dana ću stvarno otići na Kubu. I ostati.
Laku noć.
Iako ništa nije kako bi trebalo biti, iako sam, u nastojanju da ispravim neke stvari, još više zakomplikovala vlastiti život, iako se nisam odrekla cigareta, iako sam prekršila mali milion obećanja, iako se moje samopouzdanje svakodnevno smanjuje.. danas osjećam kao da ne može biti bolje. I eto baš neću da razmišljam. Možda je do snijega. Možda…